1. FAZE RAZVOJA GOVORA KOD DJECE

Predgovorno (prelingvističko) razdoblje počinje rođenjem i traje do 9. mjeseca života djeteta, obuhvaća: a) FAZU PRVOG KRIKA/PLAČA (vokalizacija)

• FAZA SLOGOVANJA -VOKALNA IGRA
• FAZA ŽARGONA I BRBLJANJA

Nakon njega slijedi govorno (lingvističko) razdoblje, koje obilježava pojava prve riječi sa značenjem od 9. do 15. mjeseca, pa razdoblje pojave prvih rečenica od 18. do 24. mjeseca, te razdoblje naglog širenja rječnika i usvajanja gramatičnosti od 24. do 36. mjeseca. Faza potpune rečenice javlja se u 4. - 5. godini i odlikuje se korištenjem svih vrsta riječi.

Razvoj govora djeteta

Uzrast	Karakteristike jezika
1 god	Prva smislena riječ
1,6 god	Kombinacija 2 riječi
2-2,6 god	Duže i složenije rečenice
3 god	Govor djeteta sastoji se od jednostavnih rečenica
	Djeca razgovaraju, ali ne odgovaraju uvijek jedno drugom
4 god	Govor djeteta sastoji se od složenih rečenica. U govoru djeca se iskazima obraćaju jedno drugom

Baza materinskog jezika usvojena je u dobi s tri godine. Time je usvojen određen fond riječi, a dijete može kombinirati riječi u rečenice prema sintaktičnim i morfološkim pravilima. Pravilan izgovor svih glasova trebao bi biti u potpunosti usvojen do pet i pol godina.

Da bi dijete naučilo govoriti i ovladalo materinskim jezikom, ne trebaju mu posebni poticaji ili upute. Djetetov jezik potrebno je oblikovati razgovorom, pravilnim riječima (“jasan” izgovor, bez iskrivljavanja) i rečenicama (prilagođenim djetetovoj dobi) koje se odnose na ono čime se dijete upravo bavi.

Tijek razvoja govora i jezika vrlo je važan pokazatelj ukupnog djetetova razvoja, no njega mogu narušiti razni rizični faktori kao što su primjerice rizična trudnoća, prijevremeni porod i rođenje, niska porođajna težina, oštećenje sluha, moždana krvarenja, zanemarivanje djeteta ili pedagoška zapuštenost, psihičko ili fizičko zlostavljanje djeteta i sl. koji mogu biti rizični za uredan govorno - jezični razvoj.

Ovaj kalendar govorno-jezičnog razvoja nije dijagnostičko sredstvo, nego poticaj na promišljanje o očekivanom govorno-jezičnom razvoju, te eventualnoj potrebi traženja stručne pomoći.

Kalendar govorno-jezičnog razvoja

Dob djeteta	Uredan govorno-jezični razvoj	Simptomi usporenog razvoja
0-3 mj.	raspoloženja izražava glasanjem, smijanjem i plakanjem	ne reagira na jake zvukove
	sluša glasove i druge zvukove
3-9 mj.	igra se govornim organima, stvara mnoštvo glasova	izostanak reakcije na poznati glas
	na ugodne glasove odgovara smijehom, na neugodne plačem	nakon 6. mj. ne imitira glasove odraslih
	nakon 6. mj. imitira glasove odraslih	nezainteresiranost za zvučne igračke
	pojava slogovanja, npr. mamama, bababa…	ne smije se glasno
9-15 mj.	razumije geste, izraz lica i promjene u tonu glas, te odgovara na njih	ne brblja ili je brbljanje siromašno
	razumije jednostavne upute i izvršava ih, npr. “Daj vode!”	ne odaziva se na svoje ime
	razumije značenje više jednostavnih riječi	ne prepoznaje raspoloženja u glasu odraslih
	slogovanje je bogato i sliči pravim riječima, npr. ma-ma, ba-ba, da-da…	ne javlja se prva riječ sa značenjem
	javlja se prva riječ sa značenjem	ne ostvaruje očni kontakt sa sugovornikom
	imitira nove zvukove i akcije
	pogledom traži imenovani predmet
	gestom, pokazivanjem ili vokalizacijom pokazuje što želi
	maše “pa-pa”
	odmahuje glavom u značenju “NE”
	odgurava stvari od sebe koje ne želi
	pruža ruke da ga se primi
	miče se od nepoznatih osoba
	reagira na svoje ime
15-18 mj.	govori 5-20 riječi, uglavnom imenice	ne razumije “pa-pa” i ne govori
	ponavlja riječi i fraze kao “daj piti”, “mama pa-pa”	ne razumije “NE”
	intonacija brbljanja sliči intonaciji rečenice	ne razumije geste i ne koristi ih
	odgovara na pitanje “Što je to?”	ne govori najmanje pet riječi
	traži “Daj još!”	ne razumije jednostavne upute i jednostavna pitanja
	slijedi jednostavne upute, npr. “Donesi medu!”
	pokazuje što želi
	pokazuje 1-3 dijela tijela
	pokazuje dva ili više predmeta na slikama
	donosi stvari da ih pokaže drugima
	traži što želi vokalizacijom, pokazivanjem ili dodirivanjem
	govori “pa-pa” i još neke ritualne riječi
	protestira s “NE”, te odmičuči se
18 mj.-2 god.	koristi oko 50 prepoznatljivih riječi	ne slijedi i ne razumije jednostavne upute, npr. “dođi ovamo”,”donesi loptu”…
	zna pokazati i imenovati svakodnevne stvari	ne slaže dvije riječi u rečenicu
	oponaša zvukove životinja ili ih imenuje	ne imitira riječi i akcije odraslih
	ponavlja riječi koje čuje	ne pokazuje dijelove na upit
	slaže dvije riječi u rečenicu, npr. “Beba papa.”	nema početka kombinatoričke igre (stavljanja dva predmeta u međuodnose) i simboličke igre (igre pretvaranja)
	počinje koristiti glagole i pridjeve
	korisiti negacije: nema, ne
	počinje koristiti zamjenice ja, ti, moje
	zna pokazati pet dijelova tijela
	razumije pitanja tko?, što?, gdje?
	na postavljena pitanja odgovara adekvatno s “DA” ili “NE”
	dobro imitira zvukove, riječi, kretnje odraslih
	koristi jednu riječ ili kratke fraze za izražavanje emocija
2-3 god.	imenuje stvari svakodnevne upotrebe	ne odgovara na jednostavna pitanja
	dužina rečenice je 2-3 riječi	ne postavlja pitanja
	pita jednostavna pitanja	govor je nerazumljiv ukućanima, a osobito stranim osobama
	odgovara na pitanja tko?, što?, gdje?	ne voli slušati priče, pjesmice
	uz imenice, glagole i pridjeve koristi zamjenice, priloge mjesta
	počinje koristiti prošlo i buduće vrijeme
	sluša kratke priče
	Pridružuje iste boje
	zna odnose: u, na, gore, dolje, ispod…
	zna malo i veliko
	shvaća opasnosti
	ima složene rutine dnevnih aktivnosti, npr. priprema i odlazak na spavanje, prethodno kupanje
	lista slikovnice i imenuje slike
	uključuje se u kratki dijalog
	verbalno uvodi i mijenja temu
	izražava emocije
	privlači pažnju riječima
3-4 god.	koristi rečenicu od 3-4 riječi	rječnik je siromašan
	postavlja pitanja zašto?, kada?, što ako?	ne izgovara većinu glasova
	koristi zamjenice	okolina ga ne razumije
	povezano govori o stvarima koje su se dogodile	ne razumije dvostruke i trostruke upute
	priča kraće priče, komentira događanja	ne koristi govor za rješavanje problema
	zna svoje ime, godine i spol	nema interakcije s drugom djecom
	odgovara na uputu koja uključuje tri radnje, npr. “Idi u sobu, nađi loptu i donesi je.”
	s četiri godine prepoznaje osnovne boje
	prilagođava svoj govor kada razgovara s mlađima od sebe
	“čita” slikovnice
	sluša priče oko 10 minuta
	uključuje se u duži dijalog
	zna igrati ulogu druge osobe u igri
	traži dopuštenje
	objašnjava kada ga sugovornik ne razumije

Svatko je dijete jedinstveno i razvija se individualnim tempom. U nekim periodima se može činiti kako govor stagnira, međutim uzrok tome može biti intenzivniji razvoj nekih drugih razvojnih područja kao što su npr. motorika ili spoznaja. Neka djeca ne savladaju sve vještine dok ne dosegnu gornju granicu dobne kategorije. Ako vaše dijete nije savladalo jednu od navedenih vještina, to ne mora nužno značiti odstupanje od urednog razvoja govora. Ukoliko razvoj govora značajno odstupa od onoga navedenog u obrascu, potražite savjet stručnjaka.

Djetetov govor treba pravovremeno i primjereno poticati, pa se djetetu treba obraćati ispravno govoreći. Pogrešno je ispravljati ga i inzistirati da papagajski ponavlja riječi, fraze i rečenice. Ako smo mu dobar govorni model, dijete će samo, kada bude spremno početi oponašati, upotrebljavati ispravne ili nove riječi.

Kod svojeg dvogodišnjaka možete provjeriti:

• Koristi li u govoru više od 10 riječi (ne moraju biti iz govora okoline)
• Može li pokazati dijelove na lutki (3-5) kada to od njega tražite - npr.”gdje je nos?”, “ pokaži bebinu ruku!”
• Oponaša li glasanje barem jedne životinje ili vozila ( npr.” Kako ide auto?”; “ A koka?”i sl.). Pretpostavlja se naravno da smo ga učili kroz igru oponašati različita glasanja
• Pokazuje li sliku koju imenujemo iz poznatih slikovnica (npr.” Gdje je medo?)
• Koristi li u govoru negaciju (npr. kad nečega nema ili nešto ne želi, dijete govori “nema”, “ne”, “neće”)
• Povezuje li dvije riječi u rečenicu

Ukoliko vaše dijete od dvije godine ne govori ili izgovara tek nekoliko loše artikuliranih riječi, obratite pažnju na razumijevanje govora osoba koje ga okružuju. Ono će izostati ukoliko postoje smetnje sluha, usporeni kognitivni razvoj ili neurološke smetnje. Razumije li dijete veći broj jednostavnih verbalnih naloga ( “daj mi žlicu”, “odnesi kocku u kutiju”, “pokaži gdje je mama”) pokazuje li dijelove tijela kada se to od njega traži, tada vjerojatno nema teškoća u recepciji govora i ekpresivna strana govora će se uskoro razviti.
 

Kod trogodišnjeg djeteta možete provjeriti:

• imenuje li nekoliko desetaka predmeta (bića) iz najbliže okoline
• imenuje li radnju na slikama
• ponavlja li za vama dvije srednje duge riječi (ili broja); npr. jak – kosa, nula – pet. Dijete ne mora znati značenje tih riječi niti ih ispravno izgovoriti.
• imenuje li jednu boju
• koristi li dvočlane i tročlane iskaze u govoru (kombinacije 2 ili 3 riječi)

Svako odstupanje od ovih normi ne mora značiti patologiju. Ukoliko primjetite da vaše dijete jače odstupa od navedenog, svakako potražite savjet logopeda.

2. POREMEĆAJI IZGOVORA

Nepravilan izgovor glasova
Artikulacijski poremećaji
Dislalija (Dyslalie)

Uzroci: a) organski to znači da postoji odstupanje u građi ili funkciji organa za artikulaciju, kao što je:

• rascjep usne i/ili nepca
• visoko (gotsko) nepce
• protruzija čeljusti
• kratka podjezična vezica (frenulum)
• oštećenje sluha

b) funkcionalni: nema odstupanja u građi ili funkciji organa za artikulaciju, već se oni upotrebljavaju na “krivi” način, čija je posljedica upravo nepravilan izgovor glasova.

Poremećaje izgovora možemo uočiti na razini glasova i/ili riječi, a javljaju se u tri oblika:

1. Omisija – izostavljanje ili nečujna realizacija jednog ili više glasova (npr. dijete umjesto truba izgovara tuuba, umjesto klupa – kuupa, riba-iba i sl.)
2. Supstitucija – zamjena jednog ili više glasova drugim (npr. dijete umjesto ruka govori juka, umjesto more – mole i sl.)
3. Distorzija – nepravilan, iskrivljeni izgovor nekog glasa ili skupine glasova (to znači da su svi glasovi prisutni, ali njihov izgovor je drugačiji od uobičajenog, npr. blago ili jako umekšan izgovor glasova Š,Ž,Č ili “francuski” tj. grleni izgovor glasa R).

Nesustavne greške izgovora koje prate rani govorni razvoj, a nisu prečeste u govoru djeteta smatraju se dijelom normalnog govornog razvoja do četvrte godine života. U slučaju da ostanu prisutne i duže, govorimo o leksičkoj dislaliji ili nesigurnoj slici riječi.

Npr. dijete:

• izostavlja slogove ili glasove u riječima (zmija-mija, crvenkapica-kapica)
• dodaje slogove il glasove u riječima (marama-maramama)
• zamjenjuje mjesto slogovima i glasovima u riječima (traktor-tratkor, radijator-jadirator, prikolica-koprilica)

Prema glasovnim skupinama razlikujemo slijedeće poremećaje:

• sigmatizam: poremećaj izgovora glasova S Z C, Š Ž Č Ć, DŽ Đ (najučestaliji poremećaj glasova)- glasovi iz ove skupine mogu zamijenjeni međusobno ili drugim glasovima, najčešće glasovima T i D.
• rotacizam: poremećaj izgovora glasa R
• lambdacizam: poremećaj izgovora glasova L i LJ
• kapacizam i gamacizam: poremećaj izgovora glasova K i G. Najčešće je K zamijenjeno glasom T, a G je zamijenjeno glasom D.
• tetacizam i deltacizam: poremećaj izgovora glasova T i D
• etacizam: poremećaj izgovora glasa E. To je jedini samoglasnik koji može biti poremećen, a upućuje na moguća blaga centralna oštećenja.

IZGOVORNE NORME (prema prof. dr. D. Vuletić, 1990.) ZA POJEDINE GLASOVE I GLASOVNE SKUPINE

PRAVILAN IZGOVOR GLASOVA	OČEKUJEMO KOD DJETETA U DOBI
A E I O U P B T D K G M N V L F H J	3 – 3,5 godina
S Z C LJ NJ R	4 – 4,5 godina
Š Ž Č DŽ Đ Ć	5 – 5,5 godina

 

 

 

 

Roditeljska pomoć djetetu s poteškoćama izgovora:

• govorite pravilno – budite dobar govorni model
• budite djetetu podrška i kad je ono samo svjesno svojih poteškoća u izgovoru
• ne ispravljajte dijete
• ne posramljujte dijete, ne rugajte mu se zbog načina govora
• potražite pomoć logopeda
• motivirajte dijete za odlazak logopedu, pohvalite ga za trud i zalaganje tijekom log. terapije
• aktivno sudjelujte u radu s djetetom i logopedom

3. USPOREN RAZVOJ GOVORA

 "usporen razvoj govora": djeca razumiju govor svoje okoline, ali se služe rečenicama koje nisu primjerene kronološkoj dobi. Izgovor još nije čist, nesustavne greške česte su kod duljih riječi – javljaju se zamjene glasova unutar riječi pa tako imamo polkopac umjesto poklopac (leksičke dislalije), prilozi vremena i brojevi još nisu usvojeni, rječnik je sužen, ali je struktura rečenice ispravna. U djece s usporenim razvojem govora izostat će razvoj rečenice. U rečenici će nedostajati vezne riječi, pomoćni glagoli, prijedlozi, veznici, rječnik će biti siromašan, a izgovor glasova zaostajat će za izgovorom vršnjaka.

4. MUCANJE KOD DJECE

Prema stručnoj definiciji, mucanje je oblik disfluencije, odnosno poremećaj fluentnosti govora koji otežava ili onemogućava njegov normalan tijek.

Smatra se da je kod djece, osobito u ranom djetinjstvu, osnovni problem u postizanju fine koordinacije i nizanja u vremenu pokreta koji govor čine tečnim.

Mucanje će se u neke djece povući nakon što nauče kontrolirati mišiće kojima se služe pri govoru, ali u neke može i ostati.  Češće se javlja kod muškog spola.   Većina djece ima pozitivnu familijarnost, predispoziciju za razvoj govorne teškoće.

Po samom uzroku i dobi javljanja kod djece imamo NEUROGENO i RAZVOJNO  MUCANJE

Iskustvo nam govori da se neurogeno mucanje kod djece može javiti kao posljedica disfunkcije SŽS. Ta disfunkcija može biti posljedica: intrauterinih lezija, oštećenja tijekom poroda, poslije poroda ili nekakvih trauma ili oboljenja.

RAZVOJNO vs. NEUROGENO mucanje

Neurogeno mucanje djece nije konzistentno (dosljedno), do ponavljanja može doći na bilo kojem dijelu riječi (početak, sredina, kraj).

• Nema adaptacije, što znači da u zadacima ponavljanja nema smanjenja mucanja. Mucanje se ne smanjuje u ponovljenom čitanju ili ponavljanju.
• Problemi s vokalima koji se mogu iskazivati na sljedeće načine:

a) nemogućnost svijesnog produžavanja vokala

b) varijacije tona unutar jednog te istog glasa (tremor – podrhtavanje glasnica) 

           RAZVOJNO MUCANJE očituje se teškoćama tokom razvoja djeteta.

• Dob početka mucanja – oko 95% svih mucanja počinje do 7. god života
• Kritični period – najčešće pojavljivanje 2. – 3. godina - dob intenzivnog razvoja govora i slaganja rečenica (teško će se mucanje javiti na jednoj riječi). Misaono jezične procese treba pretvoriti u motoričku aktivnost.
• Period oko 4. god. života kada djeca postaju više socijalna bića, odnosno kada se više okreću zbivanjima oko sebe, kada počinju često zapitkivati. Ta česta zapitkivanja, razmišljanja i pojašnjenja mogu sa sobom nositi pojačanu netečnost, pogotovo kod djece koja su inače sklonija netečnosti. Utjecaj okoline je jako bitan. Zbog te nesigurnosti u upitima, roditelji često griješe – ispravljaju ili ušutkuju dijete  
• Dob polaska u školu – vrlo često disproporcija između djetetovih sposobnosti i očekivanja okoline može dovesti do frustracija, nesigurnosti i kod djece sklone netečnostima, do pojave mucanja. Ista je stvar s neadekvatnom pripremom djeteta za školu
• U pubertetu se rijetko 1. puta javlja – zbog neshvaćenosti okoline i vlastitih stavova, mijenjanje škole itd.
• Odrasli – u posebnim životnim situacijama kod ljudi koji su nosili predispoziciju za netečnost.

 Po jačini simptoma i svjesnosti djeteta razvojno mucanje dijeli se na:

1. Fiziološko mucanje - vezano je za period između 2. i 3. godine života, tj. za period intenzivnog razvoja govora. Djeca tada prvi put upotrebljavaju mnogo novih riječi čije značenje često sasvim ni ne poznaju s jedne strane, a s druge strane još nisu sasvim spretni da bi mogli korektno izgovoriti dotičnu riječ. Normalno je da u tom periodu djeca ponavljaju, ali uglavnom ponavljaju riječi i fraze, da zastaju kako bi domislili što će dalje reći ili da najčešće proučavaju zadnji slog kako bi se sjetili što će dalje reći. Ako se na to ne obraća pažnja uglavnom će ta nefluentnost sama od sebe iščeznuti.
2. Primarno mucanje - nefluentno ponašanje bez strahova od govora i govornih situacija i nekih drugih popratnih simptoma. Primarno mucanje je teško razlikovati od fiziološkog zbog toga što dijete ni ovdje nije svjesno govornog poremećaja niti mu takvo govorenje smeta, ali u ponavljanju ipak postoje razlike, odnosno dok se kod fiziološkog mucanja češće ponavljaju riječi i fraze, kod primarnog dolazi do ponavljanja slogova i glasova, ali ni dalje nema nikakve napetosti u govoru.
3. Prijelazno ili tranziciono mucanje -  to  mucanje predstavlja nekakav prijelaz između primarnog i «pravog» ili sekundarnog mucanja. Kroz ovu fazu ne moraju proći sva djeca koja mucaju i ovo mucanje ima 2 osnovne karakteristike:
   1. Mucanje postaje učestalije i napornije, povećava se mišićna napetost, pojavljuju se grčevi i sve češće ponavljanja na početku riječi bez napetosti  dobivaju formu napetih blokada i bezglasnih pokušaja govora.
   2. Dijete postaje svijesno nefluentnosti, pokazuje napor kako bi prevladalo napetost, ali za razliku od sekundarnog mucanja nije razvilo obrambene mehanizme ili sekundarne karakteristike mucanja (fiziološke, psihloške, sociološke) 
   3. tranziciono mucanje nije stalno, postoji period boljeg i lošijeg govorenja i vrlo je varijabilno. Takvo mucanje treba uzeti u direktnu terapiju jer je dijete svjesno, za razliku od fiziološkog i primarnog mucanja gdje je terapija indirektna - vrši ju roditelj

4.  Sekundarno ili pravo mucanje ima nekoliko osnovnih karakteristika:

1. to mucanje pokazuje opću mišićnu napetost cijelog tijela, a posebno govornih organa;
2. dijete koje muca počinje se bojati govora i pojedinih govornih situacija;
3. razvija se svijest o vlastitoj osobi kao o osobi koja muca;
4. javljaju se tikovi i obrambeni pokreti;
5. razvija se disritmija između disanja, fonacije i artikulacije – somatski simptomi
6. mucanje ima negativno povratno djelovanje na psihu djeteta koje muca, tj. jače mucanje povećava strah od govora, pojačava mucanje i tako sve dublje

5. ABRUPTNO MUCANJE

Termin abruptno označava nešto naglo, akutno.

Nagla provala/izbijanje velikog broja simptoma netečnosti u govoru kod djeteta koje je dotad tečno govorilo.

Roditelji najčešće mogu navesti povod pojavi takvog izljeva simptoma i obično navode ili velike stresove, velike strahove ili neke druge šokove (npr. prometna nezgoda, ugriz psa…).

U govoru takvog djeteta postoje ponavljanja, produžavanja i zastoji ili čak prestanak govorenja, odnosno kliničku sliku razvijenog mucanja, a po izjavi roditelja znamo da traje tek nekoliko dana. Zbog toga roditelji brzo primjećuju, pa se obraćaju logopedu.

Mucanje je abruptno ili akutno od 7-14 dana, odnosno u periodu dok još nije postalo naučeno ponašanje. Upravo zato je bitno reagirati unutar tog perioda, kako bi se spriječilo uvjetovanje i naučeno ponašanje. Kako se obično radi o manjoj djeci, uglavnom ćemo savjetovanje raditi indirektno preko roditelja.

Abruptno mucanje najčešće se javlja u dobi između 2. i 3. god. života (faza aktivnog razvoja govora), ali može se javiti u svakom životnom periodu (premda dosta rijetko). Iz abruptnog mucanja može se razviti pravo mucanje.

Intervencija kod abruptnog mucanja – indirektna terapija

• savjetovanje roditelja
• bolovanje roditelja – zaštititi dijete, smiriti ga, povući iz vrtića, ne dovoditi ga u kontakt s previše osoba.
• izolacija (kao u slučaju zaraznih bolesti)
• od djeteta što manje tražiti govor
• djetetu pričati umirujuće priče
• zaposliti dijete, igrati se s njime tihe igre sa što manje govora
• ako je do tada spavalo samo, dopustiti mu da sada, ako želi, spava s roditeljima   
• što dijete u toj fazi više govori, ono se uči mucati.
• djetetu pričati smirenim glasom - nervoza s roditelja prelazi na dijete, s djeteta na roditelja (krug).
• «terapija» - s roditeljima i djetetom – ne stavlja se dijete u centar pažnje, ne govoriti o mucanju pred djetetom.
• prije nego što se dijete vrati u sredinu – desenzibilizacija: preoblikovanje
• disfunkcionalno pohranjenih iskustava u adaptivna rješenja koja pomažu u smanjenju
•  uznemirujućih misli i osjećaja

ŠTO BI RODITELJI TREBALI ČINITI (INDIREKTNA TERAPIJA MUCANJA)

• Odvija se preko roditelja ili neke druge osobe koja se bavi djetetom. Roditelj mora nešto znati o mucanju da bi ga mogao identificirati, prepoznati, opisati mucanje svoga djeteta. Roditelj bi trebao moći opisati kako njegovo dijete muca, te naučiti promatrati djetetovo mucanje: prepoznati 1-struko, 2-struko ponavljanje, zastoje, otezanja, ubacivanja (poštapalice ili samo ubacivanja glasova, ovaj, ovaj, hm…). Jesu li zastoji na početku ili na bilo kojem dijelu riječi.
• Treba procjenjivati vlastite nepravilne postupke (ne upozoravati dijete na samo mucanje - stani, govori polaganije…).
• Govorenje o onome što možemo sami pokazati: usporavanje govora, spuštanje visine glasa  - govor sniženih frekvencija djeluje umirujuće.
• Ne smije se inzistirati na govoru - to se osobito odnosi na akutne faze. Potrebno je smanjiti djetetovu količinu govora. Preferiraju se negovorne aktivnosti (igre koje neće angažirati govor: crtanje, slaganje, modeliranje, čitanje, šetnja…).
• Usporeni, smireni govor ne znači i bezličan govor, može se raditi i dramatizacija, da govor i dalje bude što sličniji «normalnom» govoru, ali izbjegavati priče kojih se dijete može uplašiti. Te strašne priče mogu se parafrazirati.
• Djetetu se ne smije skretati pažnju na govor – ne upozoravati ga, ne ispravljati, a kad jako muca dati mu emocionalnu i fizičku potporu (vizualni kontakt, slušanje djeteta, svaku jaku blokadu pozitivno potkrijepiti, sačekati dok kaže, uz smiješak – ima odobravanje, vremena koliko god hoće). Djeci je potrebno objasniti, primjerice: danas si malo umoran, imamo vremena, samo ti kaži…
• Ne završavati umjesto djeteta, ne zaustavljati nasilno djetetov govor. Ako dijete i u najlošijoj fazi želi nešto pitati, bolje je nametnuti igru sa što manje govora. Ako dijete postavi pitanje nećemo dati kratki odgovor, nego ćemo preuzeti inicijativu i opširnim odgovorom smanjiti djetetovu potrebu govorenja. U komunikaciji dijete navesti na kratke odgovore. Inicirati razgovor uz konkretne materijale.
• još važnije...

· slušati što dijete govori;
· pokušati biti takav slušatelj s kojim dijete želi i voli razgovarati, jer mu je takav razgovor ugodan;
· davati djetetu na znanje da ga vole i da uvijek može računati na njihovu potporu;
· poticati ga da razvija svoje interese i sposobnosti, da sklapa prijateljstva s drugom djecom;
· na taj i na druge načine pomoći mu da bude zadovoljan sa sobom;
· disciplinirati ga na način koji ne daje mogućnost sumnje u njihovu roditeljsku brigu - gdje je, što radi i kako odrasta;
· pratiti u kojim situacijama dijete najbolje ili najlošije govori i porazgovarati s logopedom o tome;
· pronaći aktivnosti koje bi mogli provoditi zajedno sa svojim djetetom ili svakodnevne obaveze u provođenju kojih bi im dijete moglo pomoći, jer dijete koje muca ima potrebu za bliskim i sigurnim odnosom s njemu važnim članom obitelji, potrebu da osjeća roditeljsku ljubav i ponos;
· jezično pojednostaviti i usporiti svoj govor kada razgovaraju s djetetom;
· smanjiti pritisak i zahtjeve koje postavljaju pred svoje dijete (odgoditi neke dodatne aktivnosti u koje je dijete uključeno, promijeniti način na koji djetetu ukazuju na njegove greške) i provoditi smireniji i manje užurban način života kod kuće;
· dopustiti djetetu da dovrši izgovaranje započete misli;
· iskoristiti vrijeme obiteljskog objeda za obiteljske razgovore, a ne za slušanje TV ili radio programa; ako dijete započinje razgovor dok roditelj obavlja aktivnosti koje onemogućavaju očni kontakt s djetetom (npr. upravljanje automobilom), reći mu da ga trenutno ne može gledati, ali da ga pažljivo sluša
 

Okolnosti pod kojima se mucanje smanjuje ili čak nestaje:
· kada je osoba koja muca sama
· kada je osoba koja muca opuštena
· kada govori uglas s nekim
· kada se obraća životinji ili dojenčetu
· kada govori uz ritmičku pratnju ili kada pjeva
  kada govori u dijalektu (u smislu odstupanja od svog standardnog jezika)
· kada istodobno piše i govori
· kada psuje
· kada govori usporeno i otegnuto
· kada govori uz buku, koja zatomljuje njegov glas
· kada svoj govor čuje sa zadrškom·

Želite li razlikovati dijete koje počinje mucati od onoga koje tek nespretno usvaja govorne vještine, trebate znati sljedeće:

- djeca koja mucaju imaju posebne teškoće u započinjanju izgovaranja riječi, a najčešće zastaju na početnim dijelovima rečenica
- djeca koja mucaju češće ponavljaju dijelove riječi (glasove ili slogove), nego cijele riječi ili fraze
- djeca koja mucaju češće ponavljaju dijelove riječi dva i više puta prije nego mogu izreći što žele

- ponekad dijete koje muca može pretjerano naglašavati neki glas u riječi ili pak ostati bezglasno - "skamenjeno"
- dijete koje muca može pokazivati jako naprezanje pri govorenju
- dijete koje muca može skretati pogled u trenucima otežanog govora

RAZLIKE IZMEĐU DJECE SA BRZOPLETOŠĆU I DJECE KOJA MUCAJU

Brzopletost je poremećaj okarakteriziran nesvjesnošću osobe o vlastitom poremećaju, kratkim rasponom pažnje, smetnjama u percepciji, artikulaciji i formulaciji govora, te često prebrzim izražavanjem. To je poremećaj pripremnih misaonih procesa koji prethode govoru.

• Dijete s brzopletošću se ne boji govora, čak i ako zna da sa njim nešto nije u redu. Tek kad i ako se brzopletost udruži s mucanjem, doći će do logofobije; dok se dijete s mucanjem vrlo brzo počinje bojati govora, a posebno nekih govornih situacija.
  Dijete s brzopletošću će u teškim situacijama govoriti bolje, jer će obraćati više pažnje govoru, dok će osoba koja muca imati još više poteškoća, jer će se pojačati strah, a sa strahom i mucanje. U lagodnim će situacijama dijete s brzopletošću govoriti još gore nego inače, dok će osoba koja muca govoriti bolje jer će kod nje popustiti logofobija.
• Obrati li se djetetu s brzopletošću pažnja na govor, on će postati bolji, dok će se u djeteta s mucanjem govor pogoršati. Također dijete s brzopletošću će nakon pauze govoriti bolje, a dijete s mucanjem lošije, jer se radi o ponovnom nastupu-tremi.
• Ako dijete s brzopletošću čita tekst koji mu je dobro poznat, čitat će površno i s greškama, dok će dijete koje muca poznati tekst čitati bolje jer zna što ga očekuje. Sukladno tome dijete s brzopletošću će nepoznati tekst čitati bolje, jer ga prisiljava na koncentraciju pažnje, a dijete s mucanjem lošije, jer ne zna što ga čeka.
• Iz ranijih konfrontacija stavova i sposobnosti djece s brzopletošću i djece  s mucanjem, proizlazi da je dijete s brzopletošću vedro i otvoreno. Strah pred govorom često čini dijete s mucanjem povučenim.

Poremećaji glasa u djece

Problemi glasa u djece i u odraslih pojavljuju se u relaciji s pogrešnom upotrebom normalnih vokalnih mehanizama koji mogu biti posljedica bolesti respiratornih, laringealnih i rezonantnih struktura.

Klasična podjela oštećenja glasa je na organska i funkcionalna oštećenja glasa.

- organsko : ukoliko je uzrok anatomske prirode, neka fiziološka bolest ili oštećenje strukture larinksa

- funkcionalna oštećenja - oboljenja glasa koja u osnovi imaju poremećenu funkciju fonacije uzrokovanu pogrešnom i neadekvatnom upotrebom fonacijskog aparata. Prvi znak poremećene fonacije je disfonija, a najčešći oblik disfonije je promuklost. Kod djece je najčešća tzv. hiperkinetička disfonija -  odstupanje od normalne visine i intenziteta glasa praćeno poremećenom akustičkom slikom glasa, tj. promuklosti

Vokalni čvorići ili noduli su najčešće organske promjene na glasnicama djece, obično se pojavljuju na tipičnim mjestima na glasnicama. Posljedica su dugotrajnoga mehaničkog podražaja glasnica i najčešće se pojavljuju kod muške djece u dobi između 5 i 12 godina i kod ljudi koji se profesionalno bave pjevanjem: operni pjevači, govornici, ljudi koji i inače puno govore, a nepravilno se koriste glasovnim aparatom, tj. pogrešno upotrebljavaju glas

Najčešće zlouporabe glasa:

• vikanje
• glasno govorenje
• vriskanje
• neumjereni plač
• neumjereno kašljanje
• često čišćenje grla
• tvrda ataka – tvrdi početak govora
• napeta vokalizacija
• neumjereno pričanje

Terapija poremećaja glasa u djece

• određivanje o kojoj se vrsti zloupotrebe glasa ili opterećenja radi, oblikovanje programa za reduciranje zloupotreba glasa koji sadržava traženje najoptimalnijeg glasa koje dijete može proizvesti
• sastoji se od: vježbi opuštanja vokalnog aparata, vježbi disanja uz pravilan položaj tjela i vježbi fonacije

Za Vas priredila : Marina Gran , prof. logoped